Čerupanje Feniksa

Čerupanje Feniksa

Kao sto već i naslovnica daje naslutiti, Čerupanje feniksa Franje Janesa spaljena je knjiga. Smjestivsi radnju u savsko-dravsko međuriječje potkraj 8. stoljeća, u razdoblje s malo povijesnih izvora, autor je odlučio popuniti praznine. Nesto slično pokusavaju i likovi romana, plemenski ratnici u potrazi za svetom skrinjom bogova koja im je ukradena, zbog čega su selo snasle bolest i nesreća. Pleme je u agoniji, rekao bi Radomir Konstantinović. Mladi Mislav, sin Zdeslavov na putu pokusava naći i junastvo koje mu uporno izmiče. Od suputnika ističu se moćni Muhlo Srbosjek i cinični Miroslav koji ne zna sto traži, a naći će krsćanskog misionara, tajanstvenu ratnicu, tronogu zvijer, druide koji nisu sto se čine i spoznaju koja će potpuno izmijeniti njegov svijet.

Iako se u romanu glave vise kotrljaju nego sto razmisljaju, Čerupanje feniksabrine i za čitatelja intelektualca. Premda pise o proslosti (možda i o budućnosti), Janes je sasvim aktualan, sve je tu, oko nas: od nasilja i primitivnog mentalnog sklopa, preko izrabljivanja radisnih ljudi do patrijarhata i mržnje prema pripadnicima susjednih plemena. Jedino s ćirilicom nitko nema problema jer su nasi heroji (a ne zločinci) &ndash, nepismeni. U ciklički shvaćenoj povijesti, iz koje ljudi nikada nista ne nauče, u kojoj i bogovi umiru, a civilizacije se rađaju samo da bi propale, jedine su konstante ljudska glupost, brutalnost i patnja. Opisujući falange iz palanke, autor ipak nije zaboravio na humor. Crvenu Sonju koja jase na panonskom konju. Crna Guja kima s odobravanjem.

Janesova igra bez prijestolja zabavlja i provocira, iznenađuje i kritizira, vatrom rasvjetljava mračni srednji vijek. Pucketanje vatre koja proždire taj svijet koji se vraća, na kraju krajeva, pomalo podsjeća na smijeh.