Najljepša žena u gradu

Najljepša žena u gradu

Ah Bukowski, taj humor, ta poza – tko mu je ikad bio ravan. Dvadeset i pet godina nakon noći provedene s „Bludnim sinom“ i dalje mu je teško naći para. Zbirka “Najljepša žena u gradu i druge priče” (izdana 1972. kao Erections, Ejaculations, Exibitions and General Tales of Ordinary Madness, a zatim podjeljena 1983. u dvije knjige Tales of Ordinary Madness i “Najljepšu“, kako je to za pogovor istražio Denis Peričić) tipična je pseudobiografska svaštara “starog pokvarenjaka“. Što će reći – dnevnik kapetana naše mladosti.

Bukowski ne kultivira. On nasmijava i zastrašuje, najčešće oboje istovremeno. Njegova jedina prihvatljiva društvena vrijednost je nonkonformizam, a jedino opravdanje to što je jako dobar pisac. Tko je Bukowski? On je poštanski službenik kojeg nadređeni odvode na ispitivanje zbog prostota koje objavljuje u literarnom underground časopisu (“nismo imali ovakav slučaj u zadnjih deset godina“, kažu oni, “tko je bio taj zadnji nesretnik?“ pita on). On je sociopata koji je s 29 izgledao kao da ima 50. “Sve od silnog vina i briga“ kaže – što je, valjda, suprotno od vina i gitara.

No i takav, neperspektivni poštanski službenik, starac u dvadesetima, Bukowski je pisac. To ga je spasilo. Većinu života uspijevalo mu je ništa drugo ne raditi osim pisati. “Pogledaj moje ruke! Imam ruke kao pijanist!“ hvali se jednoj ženi u “Najljepšoj“. To ga i danas čini velikim.