Samosanacije

Samosanacije

Blogom u brutto verziji dana prva knjiga Suzane Matić Samosanacije kao da je nastala tijekom, ne samo noćne, nesanice, i kao da je to u bitnom odredilo i njezinu poetiku i žanr. Pri tome ne mislim na oniričko ni na ograničenja, nego na pretapanja i širok prostor ničije zemlje između kategorija i uprava. Jer njezini su postovi tekstovi između poezije i proze, kao što je nesanica rekapitulacija dana uronjena u noć. Ali kada svjetlo svijesti ne dopušta prepuštanje bića tokovima noćnih struja i drugoj strani jastuka i kapaka. Autorica će i sama priznati da je spavanje za nju “ipak moć… neka čudesna vještina…” Njezino ne-spavanje je, preciznije, nešto “entre chien et loup… između psa i vuka. Izraz koji označava ono vrijeme u danu netom prije mraka kada je svjetlost već tako slaba da je nemoguće razlikovati vuka od psa.”

Tekstovi Samosanacija su dnevnički nastajali i, sve u razgovoru sa samima sobom, ocrtali cijelu jednu vrlo raskošnu i iznijansiranu osobnu mitologiju. Jednu planetu koju ne drži Atlas nego srce, a (p)okreću riječi i emocije. Autoričini unutarnji dijalozi molsko-lirski su ozvučeni i nepogrešivo u tihom i galantnom nadmudrivanju teže prema paradoksalnim poentama. Zbijaju se u oksimorone, što očito treba zahvaliti Suzaninoj ranoj i trajnoj infekciji kultiviranošću jednog Wildea. I sklonošću naraciji koju vuče još od doba grčkih mitova.

Samosanacije su baš to što im naslov kaže: narcističko i terapeutsko gledanje i pisanje o Tessi K. A je li ta “likinja” autoričin alter-ego, heteronim ili krinka poetskog subjekta pokazat će budućnost i budnost. Kakogod, ta osobnost je toliko iznimna, eruditna i osjetljiva, toliko racionalna dok analizira emociju da je osuđena na analitički debakl (rekosmo već da poentira oksimoronski) i umjetnički uspjeh i spektakl.

Visoko dignite lukove obrva, Tessa K. je buđenje u nesanici.