Slatka patnja jedrenja : Dnevnik s mora i kopna

Slatka patnja jedrenja : Dnevnik s mora i kopna

“Slatka patnja jedrenja” priča je o moru, jedrenju, ljubavi… Autorica je s Hrvatskom čigrom prejedrila Sjeverni Atlantik, dvaput Labradorsko more, bila  na Grenlandu i New Foundlandu. Skupila je tisuću milja na Francuskoj Polineziji i još ponešto na Jadranu i Sredozemlju.

Kćer Anu (1995.)  rodila je dok je njezin suprug lomio led na Arktiku. U daljnoj plovidbi Čigre sudjelovala je pružajući mu podršku s kopna, iz baze u Zagrebu. Brinula o sponzorima, nabavljala rezervne dijelove, avionske karte i radila još milijun stvari koje prate ovakve plovidbe.
S jednogodišnjom Anom doletjela je na Polineziju i ponovo plovila i pokušavala biti i bila i mama i član posade.

Kad se vratila u normalan život, svojoj struci i radnom ritmu od 8 do 16, Čigra i ocean i dalje su bili važni članovi njene male obitelji.

“Rijetke su obitelji prožete morem poput obitelji Šutej. Svi članovi obitelji projedrili su desetke i stotine tisuća milja svim morima svijeta i dokazali ne samo da je zemlja okrugla, već da je kugla. Obitelj je sigurno jedinstvena jer su i Mladen i Tanja našli snage i potrebu pisati o moru i oceanu. Među autorima koji su se odvažili na pisanje o oceanu, vrlo je malo žena. U predodžbi ocean je grub i težak, pa žene nisu dorasle tom zadatku. Tanja je napravila neobičan iskorak i pokazala da njezin prvijenac o oceanu može govoriti toplo i s ljubavlju. I da se ocean može proživljavati i na moru i na kopnu.”

“Tanja Tetuš Šutej je ispisala ljubavnu priču. U formi dnevnika svoju je ljubav podarila oceanu, suprugu i kćeri. Ili, suprugu, oceanu i kćeri. Ili, kćeri… Svejedno, jer riječ je o istinitoj priči. Mogli bi se začuditi ovoj tvrdnji, da je priča istinita,  jer svi znamo da je Hrvatska čigra dva puta oplovila svijet dokazavši da Zemlja nije samo okrugla, već je i kugla. Ali, priča Tanje Šutej je, osim što opisuje stvarne događaje – i iskrena. Ne želim reći da sve ostale priče o moru i oceanu nisu istinite, ali budimo iskreni – nekako su odveć muške…

Moglo se očekivati da će Tanja Šutej podleći tom u ljude ukorijenjenom strahu, da će, nakon uspješnog putovanja s Čigrom ispisati tekst koji će i nju smjestiti među one koji su pobijedili morske i oceanske oluje. Da će se početi osjećati jednaka među njima – muškarcima. Ali, to se nije dogodilo. Ocean je negdje u pozadini, neprestano svjesna njegove prisutnosti, ona mu se prilagođava bez obzira podižu li brod valovi ili se vozi tramvajem u Zagrebu. Uostalom, ona je oceanu neizmjerno zahvalna. Ocean joj je omogućio život s barbom. Ali ne treba odmah zaključiti da je ovdje barba uvijek u pravu i neprikosnoveni gospodar života i smrti. On je poput oceana. Neprestano svjesna njegove prisutnosti, ali i istinskih vrijednosti, ne priča i naklapanja iz nekih prošlih vremena. Ocean kojega se ne treba plašiti, u kojega se čovjek može zaljubiti.”

Više u knjizi Slatka patnja jedrenja : Dnevnik s mora i kopna