Živi mi se

Živi mi se

Tri žene različite dobi, podrijetla i sudbina s jednom zajedničkom željom – voljeti. Živi mi se je roman u kojem Ingrid Divković razdragano i velikodušno, kako samo ona to zna, uzvikuje da život jest ljubav i da istinski žive samo oni koji vole.

U romanu Živi mi se tri su junakinje čiji je odnos na prvi pogled činovnički definiran – udomljena tinejdžerica, udomiteljica i odgojiteljica – što u početku otežava iskazivanje autentičnih emocija, da bi se do kraja romana, kao i u životu, pokazalo kako su zadani odnosi idealni za oblikovanje uloga koje su morale odigrati.

Elena je žena u kasnim tridesetima čiju sreću u braku narušava samo neostvarena želja za djetetom, stoga prazninu koju osjeća u samotnim večerima nastoji ispuniti vinom. Naida je odgajateljica u domu i pokorno prihvaća sve što joj život nosi, nesebično dajući svoju ljubav domskoj djeci, da bi u dirljivom raspletu ispovjedila kaznu kojom ju je žigosala sredina. Ana je tinejdžerica bez roditelja, na pragu djevojaštva, željna slobode, doživljaja i obećanog leta u koji hrli bijegom i gotovo nadrealnim noćenjem u kući bijelih prostorija okruženoj vrtom i kamenim skulpturama. Sve tri svjesne su svoje moći da vole i teže ostvarenju svoje ljubavi.

O knjizi

Simbolika leptira, njegovih krila, leta i slobode koju osvaja metamorfozom iz gusjenice u kukuljici, motiv je koji se kroz Živi mi se provlači poput refrena. Leptir podsjeća na nužnost promjene koju treba prihvaćati s povjerenjem, kao što je prihvaća leptir, kojem će krila narasti kako bi tri dana letio zbog ljubavi. Let, ali i ranjivost leptira, dobiva novo značenje kad u Elenino susjedstvo doseli „dijete-leptir“.

Osim blogerskog „ja“ i životnih putokaza, Ingrid Divković u romanu je zadržala i prepoznatljiv, romantičan stil svog pisanja. Njezina je rečenica ženstvena, emotivna, donekle patetičnog, povišenog tona, često u poetskom aoristu, čime se odmiče od prevladavajućeg izvještajnog izraza, ali pritom ne strada intenzitet doživljaja. Sve su to dovoljni argumenti za tvrdnju da je Ingrid Divković romanom Živi mi se, poput leptira, prošla kroz preobrazbu iz blogerice u spisateljicu koja piše romane. Romanopisca, zasad ćemo reći, dok se, upravo zahvaljujući autoricama poput nje, ne ustanovi prikladnija riječ u hrvatskom jeziku.