PET RALI NEBA

„Sećanje je čudna lupa koja sitne stvari uveličava.“

(Đorđe Balašević)

Ono što se stvarno dogodilo ionako se ne može mijenjati.

No sjećanja već možemo modelirati, prilagođavati, rekonstruirati umom

koji se stalno njima poigrava.

I što je sâm događaj dalje u vremenu iza nas,

to je sjećanje nekako snovitije, ugodnije, ljepše…

Ili pak strašnije, nelagodnije, ružnije…

Jer, volimo se sjećati onog lijepog i dobrog. A moramo i onog ružnog i zlog.

Svako od sjećanja može biti prizvano, iznenadno i nenajavljeno, nekim slučajnim stihom, naslovom knjige, plakatom filma, zvukom taktova pjesme, nečijom izgovorenom rečenicom, nečijim imenom ili likom… ili bljeskom svjetla, pjevom ptice… nekim slučajnim pogledom.

I onda um osvijetli svoj srebrni ekran, zaškripi projektor i projicira se taj film sjećanja,

u tko zna kojoj verziji…

Šezdeset i tri priče, bez težnje za dokumentarnošću: sjećanja, apokrifne priče i legende, sadržajno razbacane u prostoru i vremenu, ali čvrsto povezane tijekom jednog života

(još uvijek u „radnoj verziji“), oblikovanog u mnogočemu događajima koji su kreirali

taj život i stvorili temelj svih tih sjećanja.

Života koji je tako običan, a ipak pomalo neobičan i pomalo čudesan.

I, u svojoj jednostavnosti, jedinstven i neponovljiv.

Kao što je, uostalom, i svaki drugi život.

Kao što je to i Život uopće.