POEZIJA KOJA SJA, TREPERI, MIRIŠE I ŠUŠTI

U svom je kratkom životu Antun Branko Šimić za hrvatsku književnost učinio puno. Prenoseći svoje misli na papir ostavio je neizbrisiv trag i prešao „sav u zvijezdeˮ, zvijezde koje je toliko volio i o kojima je toliko pisao… S obzirom na mladenačku dob koja je bila njegova jedina životna faza, iznimno je teško objasniti zrelost koja progovara iz ovoga autora.

Najveći dio Šimićeva stvaralaštva čine poetska ostvarenja. Iako je Šimićeva poezija u određenim fazama naginjala tradicionalnim pjesničkim tehnikama i motivima, ovaj je pjesnik glavni predstavnik ekspresionizma u hrvatskoj književnosti. Njegovu se poeziju može promatrati iz mnoštva uglova i nemoguće ju je jednoznačno odrediti.

U knjizi koju držite u rukama simboličnim smo naslovom Poezija koja sja, treperi, miriše i šušti željeli u svega nekoliko riječi opisati sve ono što Šimićeve pjesme pobuđuju kod čitatelja. U njima je moguće uočiti vanjske i unutrašnje preobrazbe ovoga umjetnika. Upravo je iz tog razloga svaki dio ove knjige obuhvatio po jednu Šimićevu fazu i dobio naziv prema jednomu stihu (ili dijelu stiha) iz njegova opusa. Zbirka sadrži antologijske pjesme kao što su Pjesnici, Opomena, Hercegovina, Smrt i ja, Nađeni Bog, Moja preobraženja i mnoge druge.

Neosporiva originalnost, jednostavnost i jasnoća izraza, mnoštvo boja i ujednačenost ritma  tjeraju čitatelja da se svakoj pjesmi iznova vraća pronalazeći pritom svu dubinu i kompleksnost ljudskoga duha. Zaronite i vi u Šimićevu poeziju i otkrijte na koji je način postao velikim ispod (i iznad) zvijezda…

Urednica: Jelena Đorđević