Sinovi, kćeri

Sinovi, kćeri

Novi roman Ivane Bodrožić donosi nam priču o zaključanosti; onoj društvenoj, obiteljskoj i intimnoj kroz tri perspektive.

Kći koja nakon nesreće ostaje nepokretna, bez mogućnosti govora, prikovana za bolnički krevet, može samo pomicati zjenice.
Fizički sputana i svjesna sebe osuđena je na prisjećanje.
Sin, zarobljen u tijelu koje ne osjeća svojim, u dodijeljenoj ulozi koja mu je od prve svijesti o sebi strana,
prisiljen je izdržati nerazumijevanje i najgora iživljavanja okoline kako bi mogao biti ono što jest.
Majka nosi teret generacija, izobličena nasilnim patrijarhatom, odrasta uz zabrane i opomene,
s lekcijom kako nikada nije dovoljno dobra u svijetu u kojem nema prostora za njezine želje i htijenja.
Ulančani su u jednu priču u kojoj svatko dobiva pravo na svoju istinu, svoju bol i želju da preživi; djeca koja pate za roditeljskom potvrdom, sinovi i kćeri koji žude za prihvaćanjem društva, roditelji oblikovani strahom koji zatim povrjeđuju svoju djecu.

Ovaj roman ukazuje na neraskidivu vezu između naših privatnih sloboda, ljudskog dostojanstva i društvenih okolnosti,
te posredstvom empatije, kao najvažnijim rekvizitom, razbija okove i otključava naše živote, zapretene obiteljske odnose i zabranjene ljubavi.
Sve što nam je bilo strano i nepoznato u virtuozno napisanoj prozi Ivane Bodrožić, koja spaja spisateljsko umijeće i brigu za društvo u kojem živimo,
počinjemo osjećati bliskim, svojim i poznatim.
Tragom vrhunskih djela poput “Srednjeg spola” Jeffreyja Eugenidesa ili romana Margaret Atwood koji se bave tijelom i njegovim društvenim ozljedama, snaga ovog romana zapravo je u istinskoj književnosti da potisnuto u nama preoblikuje i učini ga pokretačem osobne i društvene promjene.