Djevojčica Mila katkad se osjećala nevidljivom. Neprimjetnom. Sigurno se sada u čudu pitaš kako je moguće da jedna djevojčica potpuno izgubi svoju boju i osjeća se nevidljivom… Nije se to dogodilo iznenada ili preko noći. Naime, Mila je svima i uvijek željela ugoditi. Željela je da su svi oko nje sretni. Osim toga, bojala se svađati, pa nije htjela nikada nikoga razljutiti ili za nešto biti kriva. Zato je na sve pristajala i govorila „da” i „hoću”. Čak je i prijateljima iz razreda to bilo malo čudno, pa su ju prozvali „gospođica Hoću”.
No jednoga je dana Milu preplavila ljutnja i odlučila je zauzeti se za sebe i reći što ona zapravo želi i treba.
