Doba vrtića

U neimenovanom dalmatinskom gradiću u staroj kamenoj kući stotinu godina sjećanja prenose žene koje sve nose ime Marija ili neku od inačica tog imena –
Mare, Marijola, Maša, Mara…U nizu epizoda, prije svega ljeti, pred nama se kao u kaleidoskopu otvaraju slike povijesti i promjena,
prvih menstruacija, ratnih godina, zaljubljivanja, prijateljevanja, obiteljskih okupljanja,radosti, tragedija, putovanja, nerazumijevanja…
Ova velika ženska povijest naših obitelji pokazuje snagu ženskoga, moć i nemoć u patrijarhalnom svijetu, odrastanje i starenje,
dolaske i odlaske, brakove i prevare, ali nadasve ljubav koja se kroz generacije žena grana i
raste poput nepokorenog stabla bugenvilije uz obiteljsku kuću u dalmatinskom gradiću.
Sve supruge, majke, djevojke, kćeri, bake,unuke, sve žene predaka i sadašnjosti u moćnome romanu.
Ljeta s Marijom postaju ne samo Marije jedne konkretne obitelji već i obitelji općenito.
Olja Savičević Ivančević ispisala je suptilnu posvetu i snažan krik žena, sustavno prešućivanih i zanemarivanih,
koje su bolji dio naših porodica i života. Ljeta s Marijom nezaboravno su štivo i rodoslovno stablo svake familije naših krajeva,
ono stablo koje živi i opstaje u svakom vremenu i nevremenu.
“Bugenvila koju sam početkom devedesetih posadila s ocem već dugo je ono najljepše na kući.
Mama je obožava i ponosi se njome. Pretpostavljamo da se žila probila do nekog izvora hrane i vode, možda kanalizacije pa je izrasla tako velika i prekrasna.
Purpurni cvjetovi pojavili bi se s početkom ljeta, na tisuće njih,
i sve do zime davali bi raskoš meni dragoj, ali nimalo raskošnoj i objektivno ne baš prelijepoj ulici koja se zove kako se zove,
iako u njoj nema murtile ni zelenila osim u pokojem pitaru.
Bugenvila je obgrlila čitavu kuću svojim dramaticnim bokorima, pa kuća kamena i bijela sa zelenim škurama,
izgleda kao dom nekih sretnih ljudi bez problema. Ali, mi i jesmo bile ti ljudi, samo s problemima.
Sretni ljudi s problemima, pomislila sam da je to moguće, taj tren.”