Urota tupana

Urota tupana

Ignacije J. Reilly pozamašan je, točnije rečeno nesnosno debeo čovjek; vonja, rado pušta vjetrove i tlači majku s kojom još živi, premda mu je već trideseta. Ignacije, naime, nema vremena za trivijalnosti poput zarađivanja. Previše je zauzet pisanjem svojeg životnog djela, knjige kojom će objasniti što je sve pošlo po krivu s ovim svijetom otkako su se zbile porazne promjene poput prosvjetiteljstva i renesanse (i otkrića sapuna). Samo, New Orleans neće dopustiti Ignaciju da dovijeka snatri o srednjovjekovlju.

Kad zabunom završi u pritvoru, a majka malo popije i razbije auto, Ignacije će morati pronaći posao – i suočiti se s gradom koji nastava pregršt živopisnih likova o kakvima Boetije i Toma Akvinski nisu ni sanjali. Od križarskog pohoda za dostojanstvo Maura u tvornici hlača, do urote za postizanje mira uvođenjem globalnih orgija namjesto rata, pustolovine će pokazati tko je veći i jači – svijet ili Ignacije. Iako bi se prvi pobunio da mu to kažete u lice, Ignacije je istinski antijunak suvremenoga doba. Također, mnogi ga nazivaju Don Quijoteom naših dana.

Jedno je neprijeporno: otkako je «Urota tupana» (“A Confederacy of Dunces”) objavljena 1980. godine i osvojila Pulitzerovu nagradu, Ignacije J. Reilly osvaja stotine tisuća čitatelja na desecima svjetskih jezika. Nažalost, John Kennedy Toole, autor ovog dijelom autobiografskog klasika književnosti američkog Juga, nije doživio uspjeh svojega djela; nakon dugih i bezuspješnih nastojanja da nađe izdavača 1969. je počinio samoubojstvo u dobi od samo trideset dvije godine.