Večernji akt

Večernji akt

Nakon što je 1976. godine objavio Dobri duh Zagreba i time se odmaknuo od poetike svojih prvih naslova, Pavao Pavličić će, u očima šire publike pa i pod perima površnijih književnih kritičara, sve do danas ostati prepoznatljiv kao pisac kriminalističkih romana.

Iako je u njegovu bogatom opusu samo desetak žanrovski čistih krimića, djelići istražiteljske atmosfere prepoznaju se i u brojnim mu drugim naslovima. Među njima je i Večernji akt, prvi put objavljen 1981. i nagrađen Ninovom nagradom. Riječ je o romanu koji čitateljima vrlo jasno, daleko preciznije od razvikanih teorija, pojašnjava logiku postmodernističkog romana.

Priča, u čijem je središtu genijalni falsifikator Mihovil, proziva književnost i umjetnost našeg vremena. Osvrće se i na društvo koje je spremno koordinate povijesti prilagođavati svojim potrebama. Nadasve, roman je to i o umjetniku čija je sudbina određena njegovim talentom. Jer, glavni se lik u danima u kojima ne slika, ne falsificira, ne oponaša, ne kopira, jednostavno razbolijeva. Duboka pitanja o originalu i falsifikatu, o visokoj i niskoj književnosti, o odnosu autora i urednika, autora i primatelja, o granicama dobra i zla, utkana su u priču koja s lakoćom slijedi lakoću Pavličićeva pripovijedanja i lakoću autorove nenametljive pozicije na hrvatskoj književnoj sceni.