Homo Sucker : Poetika Apokalipse

Homo Sucker : Poetika Apokalipse

Knjiga je nastala kao kolateralni profit pri višegodišnjim istraživanjima i proučavanjima Apokalipse koja je crnogorski pisac Andrej Nikolaidis poduzeo pišući roman “Dolazak” (Algoritam, 2009.). Sam autor će ironično reći: “… dosta je bilo priče o grčkom utjecaju na evropsku misao. Za promjenu, evo jednog Grka na kojega su utjecali slavenski filozofi…” pa se zahvaliti Slavoju Žižeku, Žarku Paiću i Srećku Horvatu. Samu Poetiku je koncipirao kroz tri poglavlja, njegovim riječima:

“Prvi dio Poetike Apokalipse, ‘Kako se kalio Kristov čelik’, pokušaj je esejističko-publicističke interpretacije i, povremeno, dijaloga s Haddadovim tekstom. Drugi dio knjige zove se ‘Badiou, Paić, Žižek: Revolucija koja ne teče’ – držim da je prilično jasno čime se tu bavim. Treći dio, ‘Burn, Hollywood, Burn’, pokušava odgovoriti na pitanje: zašto je Amerika prvog desetljeća 21. stoljeća tako pažljivo tražila znakove Apokalipse, i zašto su Apokalipsu proricali njeni filmovi.”

Ipak, ako je netko Otac ove knjige, onda je to Lacan. Naime, upravo lakanovsko iščitavanje apokaliptičara, onih koji donose kraj povijesti (uključujući Müntzera, Marxa, Fukuyame) kao i oslanjanje na radove Alaina Badioua, Jacquesa Rancierea, Giannija Vattima… učinilo je ovu knjigu neviđeno suvremenom, čak svevremenom (takva joj je tema) i starinskom – jer ona ima tezu. Naime, nakon svega, Nikolaidis vrlo uvjerljivo zaključuje da su ekološke apokalipse, koje nisu slučajno najpopularnije danas, posebice u Hollywoodu, zapravo anti-apokalipse, čista opreka dobroj staroj Apokalipsi. Jer Ime Oca mijenjaju za Majku, kulturu i civilizaciju za Prirodu.

O knjizi

A na pitanje “Zašto Homo Sucker?” Nikolaidis odgovara:

“Homo Sucker je varijanta onoga što Agamben naziva Homo sacer. Termin, znamo, potiče iz Rimskoga prava: njime se označava čovjek koji je, doslovce, zabranjen – osoba bez ikakvih građanskih prava. Onaj koji može biti ubijen a da ubica ne bude kažnjen, onaj koji je toliko bezvrijedan da, čak, ne može biti žrtvovan u religioznom ritualu. Ali čemu latinski u ova oskudna vremena? Jezik ovoga svijeta je engleski, i na njemu se čovjek o kojem govorimo zove – Homo sucker, čovjek koji je popušio.

O Homo Suckeru promišlja današnji mislilac, koji je nalik čovjeku koji početkom 20. vijeka, u atmosferi moguće najvećeg brainstorminga koji je svijet vidio, u kafeu slavnog bečkog hotela promišlja kraj imperija. Puna raskoš propasti vidljiva je tek iz pune udobnosti onoga čega se propast zamišlja. Našeg ćemo mislioca za ovu priliku nazvati – Homo Sacher. Da li njih dvojica, Sucker i Sacher, mogu nešto promijeniti – time se, između ostalog, bavi moja knjiga.”

Više u knjizi Homo Sucker : Poetika Apokalipse