SVIMA KOJI LISTAJU JOŠ JEDNU, novu zbirku grčkih mitova, poput ove, može se oprostiti ako se pitaju zašto se izdavači još uvijek vraćaju tom materijalu. Odgovor je jednostavan. Te su priče jednako moćne i relevantne danas kao što su oduvijek i bile. Istina je da neke lokacije – Kilena, Pijerija, Tirint – možda zvuče nepoznato, kao i neka od imena: Andromaha, Diomed, Pentej. No druga mjesta i imena i dalje su dio našega kulturnog nasljeđa: Atena i Troja, Ahilej i Odisej. Grčki mitski likovi još uvijek polažu pravo na važnost u brojnim kontekstima stvarnog svijeta dvadeset i prvog stoljeća. Eros je jedna od ikoničnih lokacija u Londonu, Cementna korporacija Heraklo važna je industrijska tvrtka u Grčkoj i šire; Apolo svemirski program NASA-e odveo je ljude na Mjesec. Još je važnija činjenica da su mnogi problemi i pitanja kojima se bave mitovi i danas aktualni.
Uzmite, primjerice, epizodu koja se obično naziva „Parisova odluka“. Kad se trojanski kraljević Paris suoči s tri prelijepe boginje koje žele znati koja je od njih najljepša, kako će odlučiti? On je to učinio rangirajući tri mita koja su mu ponudile: vrhunska politička moć (Hera), pobjeda u ratu (Atena) ili najseksipilnija žena na svijetu u njegovu krevetu (Afrodita). Što se tiče izbora koji je donio, to je, kako kažu, povijest, a ono što je uslijedilo nakon njegova izbora bio je Trojanski rat, jer je ta superseksi žena bila Helena, udana za grčkog ratnika Menelaja. No u korijenu mita leži fascinantna ideja nerješive dileme. Isto vrijedi i za Antigonu koja, u Sofoklovoj nezaboravnoj tragediji, mora izabrati između toga da prkosi vladaru države i toga da pokopa izdajničkog brata. Grčki se mitovi stalno vraćaju na dileme i misaone eksperimente. To je jedan od glavnih razloga zbog kojih su i dalje aktualni. Još jedan od razloga zbog kojih se vraćamo na grčke mitove jest taj što nikad nisu jednostavni, a često su fascinantno višeznačni. U grčkoj mitologiji istina nikad nije crno-bijela, ne postoji čisto dobro i čisto zlo.
U mitovima mnogi su likovi neugodni, ali svi imaju neke svoje razloge, neku svoju ulogu, neko svoje opravdanje. Primjerice, boginje zvane erinije (furije) bile su fizički odbojne, ali imale su ključnu moralnu funkciju: progonile su one koji su bili krivi za krvne zločine protiv vlastita roda. Zaista, ni za jednoga grčkog boga ne može se reći da je jednostavno „dobar“ (ili „loš“); svi imaju neke osobne agende, neke razloge za borbu. Ista moralna složenost može se primijeniti i na ljude. Uzmite, primjerice, prosce, te lokalne muškarce s Itake koji su snubili Penelopu u odsustvu njezina supruga Odiseja, kako prepričava Homer u Odiseji. Sve naše simpatije naizgled su na strani Odiseja, a protiv prosaca. No to možda i nije tako jednostavno. Uostalom, svi su pretpostavljali da je Odisej mrtav – a u tom slučaju bilo bi apsolutno logično i očekivano da se Penelopa ponovno uda. Čak i prosci imaju opravdanje za svoja djela. No ne bismo se trebali previše zanositi idejom o aktualnosti svih tema. Još jedno zadovoljstvo čitanja grčkih mitova jest prepoznavanje njihove različitosti, udaljenosti, (za nas) neobičnosti. Bogovi i boginje u tim mitovima nisu bili tek fiktivni likovi: bili su objekti religijskog kulta, obično obožavani iskazivanim složenim ritualima žrtvovanja životinja – što baš i nije obilježje našeg svijeta. Druge vrste rituala i uobičajenih ponašanja – koja uključuju, primjerice, „preklinjanje“ i gostoljubivost – bile su u korijenu mnogih mitova; i opet, prije ćemo uočiti razlike nego sličnosti. A što bi moglo biti različitije, „stranije“, nego čudovišta koja se pojavljuju u mitovima: harpije, kiklopi, himere i hidre? Mnoge kontekste u kojima su se mitovi bili prepričavali teško je pronaći u našoj kulturu: duge izvedbe epske poezije koju su bardovi izvodili prateći sebe lirom; tragične drame uprizorene pred publikom što broji više od 10.000 ljudi; mitske slike koje se nalaze na raznim predmetima, od obojenih vaza do skulptura u hramovima.
Grčki mitovi izazivaju nas i šokiraju različitošću, kao i shvaćanjem kontinuiteta. No na kraju krajeva, upravo je taj kontinuitet iskustva najvažniji. Rečeno je da je značenje Kralja Leara jednako kao i značenje univerzuma. Isto se može reći za stvari koje je Edip činio i trpio. Koliko god njegova sudbina djelovala fantastično nevjerojatnom, na svoj način ona simbolizira sudbinu svih nas: borba protiv neznanja, potraga za vlastitim identitetom, ma što se dogodilo, čak i ako je rezultat potpuna katastrofa.
